Makar Primorska (Donja) Poljica nisu izravno stradavala od Turaka, tek se njihovim udaljavanjem u dublje zaleđe (nakon godine 1699. i 1715.) stvaraju uvjeti koji će omogućiti obnavljanje sela, povećanje broja stanovnika i jačanje gospodarstva. Donjopoljička sela nastaju na prostoru gdje se dodiruju flišne zone i strme planine; u time se okolnostima stanovništvo moglo usmjeriti na poljodjelstvo i stočarstvo.
Sve do potkraj 19. stoljeća veza s morem gotovo da i nije postojala. Uz to valja istaknuti da obradiva zemljišta u Jesenicama i Dućama i nije bilo mnogo jer je dio zemlje bio u posjedu splitske nadbiskupije i plemstva susjednih gradova Splita i Omiša. Stoga us i sela veoma racionalno rasla u prostoru, čuvajući plodno tlo, zgušnjavajući stambeni prostor u tip zbijenih naselja koja se u nizu protežu ispod planine.
Organska povezanost krajolika i naselja ovdje je dosljedno provedena. Kuće se grupiraju u veće ili manje građevne cjeline, njihova orijentacija nije ujednačena, ali će se više koristiti smjer istok-zapad; na taj se način pročelja usmjeruju prema jugu. Dvostrešni krov pokriven je kamenim pločama, koje se ponegdje bijele i dopunjuju luminarima.
Tijekom vremena kuće će doživjeti svoj razvitak. Najstarije su smještene po kosinama koristeći neposredno zadani teren, tako da asu stražnji dijelovi usječeni i vezani uz nagibe, koji luže i za prilaz na kat kuće. Kuće su u nekim, ranijim, slučajevima smještene okomito na izohipsu, sa zabatima prema jugu, a građene su od nepravilnoga, grubo obrađenoga kamena, neujednačene veličine.
U donjem dijelu zidovi su ne samo deblji nego i podignuti od većeg kamenja, a rijetki prozori i vrata nemaju ujednačenu veličinu ni usklađen suodnos, dok su okviri otvora sastavljeni od velikoga kamenja (česti motivi su veliki nadvratnici na vratima u prizemlju).
Ponegdje su sačuvani i drveni, blago zaobljeni nadvratnici (na nadvratniku jedne kuće u Jesenicama urezana je godina 1740.).
Postupno će krajem 18. stoljeća stambeno graditeljstvo poprimiti druge oblike. Ne samo što se monumentalnija zdanja okreću pročeljima prema jugu, već je i obrada kamena dotjeranija, zidanje ujednačenije, prozori i vrata dobivaju pravilne okvire i usklađen raspored, a volumeni kuća se izdužuju i rastu u visinu: na kat se ulazi vanjskim stubištem, ali kada je kuća dvokatna, onda se na drugi kat prilazi unutarnjim drvenim stubištem.
U takvoj kući definiran je i sadržaj: u prizemlju je gospodarski prostor (konoba, rijetko i štala), a kat služi za stanovanje. Kuhinja je u posebnoj prizemnici koja se veže ili naslanja na stambenu kuću. Uz njih se grupiraju i oko njih se vežu gospodarska zdanja tvoreći tako zaokruženu cjelinu često formirajući dvorište. Sklopovi pojedinih obitelji i rodova međusobno se spajaju stvarajući organske cjeline povezane uskim, krivudavim ulicama, prilazima, stubištima koji su najčešće popločani oblucima (kogulama) ili kamenim pločama neujednačene veličine. Takvih sklopova ima u svim selima: izdvojimo kuće Lozić u Krugu i Vojnović u Dućama. Oba su nastala tijekom 18. i 19. stoljeća. Kako su obiteljski jačale, tako se i kompleks zaokruživao i rastao.
U to se doba humanizira i širi krajolik: flišne strme zone osiguravaju se kamenim podzidima i ogradama, reguliraju se i obzidavaju se i učvršćuju pašnjaci, grade i šire putovi koji poput guste mreže vezuju sela s uzim i širim prostorima.
Nemamo pouzdanih podataka o tome kada su sagrađene crkve u Jesenicama, Zeljovićima, Krugu i Dućama. Sve se one spominju u vizitacijama nadbiskupa Stjepana Cupillija godine 1711., ali nije utvrđeno jesu li srednjovjekovne (preinačavane i dograđivana u 16. i 17. stoljeću), ili su sagrađene, kao nove i prostranije, nakon što su Poljica prestala priznavati vlast Turaka. Srednjovjekovne su svakako crkve Sv. Stjepana (Sustipan), Sv. Andrije na Obliku (crkva se spominje u Poljičkome statutu godine 1676., ona je i terminacijska oznaka koja potvrđuje često spornu granicu između sela Jesenica i Tugara) i Sv. Maksima na brdu iznad Kruga.
S bilancom pljačke, umorstava i stradavanja započela su Poljica 19. stoljeće, nastavljajući život po istim načelima koja su vladala i u minulim vremenima. Ipak, društveno – gospodarske promjene zahvatit će postupno i ovaj kraj. Izgradnjom ceste od Splita do Omiša (1856.) te uspostava parobrodske linije, za potrebe koje se grade pristaništa u Krilu, Malom Ratu i Oriju, uvjetovat će ne samo orijentaciju stanovništva na pomorstvo i trgovinu već će polučiti i snažnu migraciju.
U Jesenicama se 1867. otvara i osnovna škola. Vinogradarstvo i proizvodnja višanja za potrebe širega jadranskog tržišta, a potom i industrija (tvornica u Dugom Ratu osnovana godine 1911.) ubrzali su migracije stanovništva prema moru.
Nove su djelatnosti uključile patrijarhalno stanovništvo u modernije tokove i tekuća zbivanja šire regije, što će rezultirati postupnim napuštanjem seoskih obrazaca života. U Jesenicama, koje su se prve uključile u trgovinu i prijevoz vina u Trst i Rijeku, staro se selo napušta krajem 19. stoljeća. Tada započinje gradnja kuća uz obalu, gdje se neće razviti naselje urbanoga tipa, premda se neke kuće podižu jasnim stilskim oznakama.
Nekada posve pusta obala postaje prozor izolirane i individualizirane izgradnje bez plana i regulacije. U toj gradnji na prijelazu stoljeća ističe se lučko naselje Krilo s nizom usklađenih kuća neostilskih oznaka (Hotel Primorje, kuće Naranča, Ivanišević i druge), kuća Kapić na Suhome Potoku, kuće Lozić i Brničević na Oriju, Kadić u Dugom Ratu, a naročito kuće Petrić na Malom Ratu. Osobito se ističe monumentalna kuća Filipa Petrića na morskoj obali (Hotel Miramare), sagrađena godine 1911., u kojoj se prožimaju elementi neostila i secesije. To su ujedno bile jezgre budućim naseljima. Istodobno se gradi i u starim naseljima: u Jesenicama župna kuća ima izraziti secesijski ukras i ladanjski karakter usred odnjegovana perivoja.
Izgradnjom tvornice udareni su temelji naselju u Dugom Ratu. Za potrebe njezinih namještenika podižu se uz morsku obalu glomazne stambene višekatnice, dok s druge strane i doseljeno stanovništvo gradi stambeno – gospodarska zdanja položena uz prometnicu. Tako se postupno stvara naselje industrijskoga tipa.
Međutim, intenzivan rast primorskih naselja suvremena je pojava: u posljednja četiri desetljeća stara naselja nisu samo potpuno opustjela već su najvećim dijelom i porušena, dok se uz more naseljavaju ne samo starosjedioci već i brojni doseljenici sa šireg područja nekadašnje omiške općine. U tim zbivanjima Dugi Rat je narastao u veće naselje, postavši prema novom državnom ustroju općinsko središte.
