možemo arheološki pratiti još od kamenog doba.
Nedaleko od ove spilje, stotinjak metara niže i zapadnije, smještena je još jedna manja, u narodu zvana Ponistrice, koja je u temeljima ispunjena tzv."koštanim brečama", a njih pokriva smeđa ilovača s mnogo kamenja. U toj taložini raspoznato je nekoliko komada kremenog oruđa koje ukazuje na prisutnost čovjeka mlađeg paleolitika koji je živio u ovom kraju. Ostatci otkrivene materijalne kulture iz spilje Turske peći brojni su i raznovrsni; uz životinjske kosti prevladavaju proizvodi od keramike, zatim kremeni proizvodi, dok su izrađevine od kosti manje zastupljene. S obzirom na današnji stupanj istraženosti ustanovljeno je da su najstariji stanovnici spilje pripadnici impresso kulturne skupine ili ljudi starijeg neolitika.
Zastupljenost mlađeg neolitika ogleda se iz nalaza ''Hvarske kulturne skupine''.
O trajnijoj naseljenosti Primorskih Poljica može se govoriti tek od kasnobrončanog i željaznog doba.
Kad su u jesen godine 1991. arheolog Romeo Jerčić i prof. Ante Novaković pronašli u konobi gospođe Julije Klarić, udovice pjesnika Branka Klarića, kameni natpis s imenom Narestina, dva davno pronađena terminacijska kamena dotad su bila jedina kamena posvjedočenja o plemenu Narestina, osim pisanih antičkih izvora.
Kameni natpis vjerojatno potječe sa Sustipana. To je ploča dimenzija 43x33x17 cm, s rubnom profilacijom širine 4 cm, dok su slovni znakovi visoki 2,6 cm. Natpis govori o hramu posvećenome Dijani i Asklepiju koji je narod Nerastina iz temelja obnovio.
Još jedan ulomak natpisa, dimenzija 22x18x11 cm, koji spominje Nerastine, pronašao je u jesen 1991. god. Romeo Jerčić u kamenoj međi na svojoj zemlji u Sustipanu. I ovdje se radilo o vrlo sličnom natpisu, s gotovo istim dimenzijama slovnih znakova, a isto se tako govori o obnovi neke javne građevine.
je godine 1914. objelodanio da je Filip Kalebić, pok. Ivana, na svojoj zemlji u Sustipanu pronašao mnoge antičke zidove, pet baza, mnogo građevinskog materijala, dijelove bijelog mozaika, i dr. Na istoj zemlji i danas se nalaze dva komada arhitrava s natpisom te dio stupa promjera 50 cm i dužine 130 cm. Arhitravi su sekundarno upotrijebljeni kao kameni utezi preše za masline (stipites). Dimenzije ovih dvaju kamenih greda od 153x66x42 cm su impozantne i vjerojatno su dijelovi neke veće građevine iz ranijeg vremena. Na njima se čita, uklesano finom kapitalom (slova visine 7 cm):
EX TESTAMENT (O) (P)ATER FECIT
Ovdje bi se ipak moglo raditi o hramu o kojemu možda imamo i ove novopronađene, gore spomenute natpise, ili možda o monumentalnoj antičkoj grobnici koju spominje don Frane Bulić.
Kako vidimo, dosad jedino nismo imali kamena posvjedočenja koje su kultove štovali Nerastini, dok su susjedi Pituntini štovali Silvana, Onastini Libera i Augusta.
S Dijanom i Asklepijem imamo potpuniju sliku kultova ilirskih plemena nastanjenih između Cetine i Žrnovnice.
Najviše podataka o srednjovjekovnim Poljicima nalazimo u Sumpetarskom kartularu benediktinskog samostana Sv. Petra u Selu (Sumpetar). U ovim dragocjenim listinama koje se čuvaju u arhivu metropolitanskog kaptola u Splitu, nalaze se vrijedni podaci o životu splitskoga plemića Petra Crnog Guamajeva, koji je svojim novcem i na vlastitu zemljištu sagradio benediktinski samostan (1080. godine), uz ranije sagrađenu crkvu Sv. Petra.
U visokim godinama svojega života Petar Crni odlazi u samostan, oblači benediktinski habit i kasnije umire u samostanu koji je sa ženom Anom utemeljio. Zakopan je u ranokršćanskom sarkofagu od kojega se natpis sačuvao do današnjeg dana u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Sumpetarski kartular u osnovi je zemljopisno stanje zadužbine koja je najveće posjede imala u predjelu Primorskih Poljica, pa je stoga prvorazredan dokument toponomastike i gospodarskih odnosa ovoga kraja u srednjem vijeku.
Samostan Sv. Petra u selu je prestao postojati u doba provale Mongola u Hrvatsku, a već će u 14. st. posjedi i napušteni samostan pripasti splitskoj nadbiskupiji i tada će se zapuštena crkva početi obnavljati. Upravo je u to vrijeme prednja strana Petrova sarkofaga sekundarno upotrijebljena kao oltarna menza nove crkve, koju danas prepoznajemo jedino iz sačuvane arheološke dokumentacije.
U neposrednoj blizini Sv. Petra, na Sustipanu se nalazi dvostruka crkva Sv. Stjepana s ranoromaničkim stilskim oznakama, smještena unutar pretpostavljenoga ranokršćanskog kompleksa koji je danas nedovoljno istražen. Sjeverna crkvica posvećena je Sv. Antonu Opatu, a južna Sv. Stjepanu. Ova potonja urešena je mramornom oltarnom pregradom bez zabat i arhitrava, dijelovi su izrađeni od različite vrste mramora, a približno se mogu datirati u 11. stoljeće. Bez sustavnijih istraživanja danas je teško utvrditi kojoj je crkvi pripadala ova oltarna pregrada, Sv. Stjepanu ili staroj crkvi Sv. Petra. Od ranosrednjovjekovnih spomenika svakako nam je spomenuti ranosrednjovjekovne crkvice na planinskoj kamenoj kosi: Sv. Andrija na Obliku, Sv. Maksim s pripadajućim srednjovjekovnim grobljem s kamenim poklopnicama i crkva Gospe od Sniga (Stomorica) nad Dućama, s vrlo zanimljivim grobištem s monolitnim kamenim poklopnicama koje natkrivaju prirodne procjepe u kamenjaru. Na prijelazu iz srednjega vijeka u novije vremensko razdoblje sagrađeni su crkva i grobište Sv. Marka u Dućama, točno na završetku granice ilirskih plemena Narestina i Onastina.
Nije nam poznato koliko je u vrijeme hrvatskoga doseljenja ovo područje bilo izloženo napadima, kao i u prethodnim bizantsko-gotskim ratovima kada su ponovno oživjeli refugiji (pribježišta) u planini, gdje se starosjedilačko pučanstvo povlači u stare podgradinske naseobine u poljičkom primorju.
Prva značajnija izvješća o prvim doseljenicima bilježimo u ispravama, darovnicama hrvatskih narodnih vladara.
Mir sklopljen godine 839. između hrvatskog kneza Mislava i mletačkog dužda Tradenika spominje Sveti Martin u Podstrani.
Pitanje političke pripadnosti teritorija Primorskih Poljica u tom vremenu je višeznačno, primorje i zapadni dio Srednjih Poljica priznavali su vlast:
- neretvanskog vladara
– hrvatskog vladara,
- ili splitskog nadbiskupa.
Kasnija feudalna posezanja za ovim teritorijem ubrzat će stvaranje Poljičke kneževine, koja bi se na taj način oduprla interesima sa strana (Kačići – Rajnerije (Sv. Arnir), Šubići i splitski kaptol).
Ovaj primorski dio ulazi tek 1444. u sastav Poljičke kneževine, kamo će pripadati do rasula u doba francuske vladavine.
Istodobno s grčkom kolonizacijom na istočnoj obali Jadrana, na dijelu jadranske obale, između Splita i Omiša, spominju se plemena Nesti i Bulini, što je logično s obzirom da je u blizini bio jedan od prvih isejskih emporija na kopnu – Epetion, na ušću Žrnovnice.
Lokalitet Sustipan, iako nije nikad sustavno istraživan, obiluje antičkim arheološkim ostacima, poglavito natpisima sepulkralnog karaktera (nadgrobnim natpisima), numizmatikom, kasno-antičkom keramikom (terra sigilatta), razasutim dijelovima mozaika i nekim arhitektonskim elementima (tegule pansiana) koji upućuju na postojanje antičke ville rustice. Širi lokalitet Trstenik doista je iznimno bogat kamenim dijelovima za preradu maslina (torkulari, dijelovi tijeska, kamenice za ulje i slično). U cjelini područje od Suhog Potoka preko Sustipana, Stiničina do Solina pokazuje u većoj ili manjoj mjeri postojanje gospodarskih sklopova sagrađenih u prostoru zaklonjene uvale. Pronađeni segmenti mozaika u Dugom Ratu kod Žilića kuća pripadaju isto tako rimskoj vili.
Predio današnjega Krila Jesenica bio je isto tako naseljen Rimljanima pomiješanima s Narestinima i Pituntinima, koji kasnije naslijediše stečevine rimske vlasti: naime, na predjelu Gradišće vidljiva je rimska nekropola s grobovima sličnima onim s Manastirina iz Salone, a u starijoj literaturi spominju se i dijelovi mozaika, antički novac, ostaci antičkih zidova i cisterna obložena hidrauličnom žbukom, koje su dijelovi i danas vidljivi.
U prostranoj uvali u današnjem Sumpetru otkriveni su godine 1911. ostaci ranokršćanske trobrodne bazilike na mjestu gdje je u 11. stoljeću Petar Crni podigao benediktinski samostan i crkvu Sv. Petra, koja je jamačno i naslijedila bivšu građevinu i titulara.